61. annale: Bogu krasti dane

Izložba Bogu krasti dane propituje učinak birokracije na pojedinca i kritizira bezličnost birokratskog aparata. Naime, u administrativnim zavrzlamama i pratećim komedijama zabune možemo se prepoznati ama baš svi i upravo se na ovo osvrću radovi jedanaestero umjetnika i umjetničkih grupa.

Forma koja počesto ostaje sama sebi svrhom, neprohodni protokoli administriranja te prolongiranje konačnog rješenja, pojedine su ‘slike’ izložbe, koja se smješta na granici zbilje i fikcije. Okuplja radove koji izvrću birokratske postupke, karikiraju administrativni jezik i dovode u pitanje njegovu svrhovitost i racionalnost. Riječ je o radovima koji tematiziraju impersonalne procese i jednosmjerne komunikacijske protokole koji u nama izazivaju nelagodu i dezorijentaciju, ali i poriv za pobunom.

Uz umjetničko naslijeđe blisko konceptualnoj umjetnosti (na domaćoj sceni inauguriranoj radom grupe Gorgona), idejno polazište izložbe čini književno djelo Nikolaja Vasiljeviča Gogolja iz 1836. Drama Revizor opisuje pojavu blefera Hlestakova kojeg mještani zbog straha i opće nervoze zamjenjuju za državnog revizora. Pometnja koju navodno ovlašteni revizor izaziva, navodi nas na pitanje o manipulativnom karakteru današnje birokracije, kao i o suvremenim birokratskim mentalitetima koje, htjeli – ne htjeli, preuzimamo u svakodnevnom životu. Kako kaže Gogolj, Ukratko, rijetko tko ne bude Hlestakov barem jednom u životu – radi se samo o tome da njegov trag lukavo mijenja smjer, pa izgleda kao da i nije njegov. Tako na izložbi susrećemo filmsku komediju zabune o ispravnom korištenju jezičnih fraza (Meriç Algün); satiru o impersonalnosti administrativnih modela (Igor Eškinja), ironijski komentar na svakodnevni sustav nadzora (Toni Meštrović); pokušaj dijaloga s nedodirljivim poretkom koji postaje igra gluhog telefona (Ivana Pegan Baće); akciju dugotrajnog nošenja registratora javnim prostorom koja se isprepliće sa svakodnevnim društvenim interakcijama (Bojan Mucko); prostorne premetaljke koje izazivaju uobičajeno shvaćanje umjetničkog rada – gdje rad počinje i gdje završava? (Goran Petercol); javno odricanje autorstva nad umjetničkim radom (Nastasja Špilj & Pasko Burđelez); propitivanje nepogrešivosti statistika, brojki i tablica (Iva Ćurić); suprotstavljene zbrojeve dva i dva (Nadija Mustapić); preuzimanje dvojnih identiteta (Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša); apsurdne protokole, šaljive ankete i manipulirane fotografije koji se poigravaju krutim shvaćanjem osobnosti (Gorgona),

S radovima u raznolikim medijima, što starijim, što novim produkcijama, izložba Bogu krasti dane, nastoji uzdrmati temelje smutnje što ih stvara nabujala birokracija te proniknuti u automatizaciju individualnog djelovanja, koja u konačnici dovodi do suzbijanja inovacija i pomanjkanja inicijative pojedinca. Bogu krasti dane navodi na ometanje normaliziranih hijerarhija čija značenja zbog nesvjesnog automatizma prihvaćamo kao nužna. Tjera nas da se zapitamo; Što se događa s osobnošću u hiperbirokratiziranom društvu? Je li nam se činovnički jezik uvukao pod kožu, kao kamuflirani oblik nasilja koji postaje ‘knjigovodstvo duše’?

Umjetnici: Meriç Algün, Pasko Burđelez & Nastasja Špilj, Iva Ćurić, Igor Eškinja, Gorgona, Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša, Toni Meštrović, Bojan Mucko, Nadija Mustapić, Ivana Pegan Baće, Goran Petercol