Dragan Aleksić

Dopisuje se s Ljubomirom Micićem i započinje, iz Praga, u travnju 1921. suradnju sa „Zenitom“, kao radikalan i dosljedan dadaist. Organizira javne manifestacije dadaizma i zenitizma s Brankom Poljanskim koji napušta umjetničku i kazališnu sredinu Slovenije i preko Beča stiže u Prag. Upoznaje članove češke avangardne skupine Devĕtsil i njihovo stvaralaštvo – Karela Teigea i Jaroslava Seiferta. U vrijeme ljetnih praznika vraća se u Jugoslaviju gdje živi i stvara na relaciji Vinkovci–Zagreb–Beograd. Usporedno s radom u „Zenitu“ osniva „čistokrvnu četu“ dadaista, s namjerom da ona preraste u pokret. O tome obavještava T. Tzaru u svibnju 1922. U njoj su se našli: Dragan Sremac, Vido Lastov, Slavko Stanić, Mihailo, S. Petrov, Antun Milinković.
 

  Aktualni Aleksićevi počeci u „Zenitu“ postaju opasni za časopis i pokret, pa Micić stoga prekida suradnju, a Poljanski krajem svibnja objavljuje polemički i pamfletski Dada-Jok. Aleksić se ističe kao važan animator grupe, objavljuje revije „Dada Tank“ i „Dada Jazz“ (1922.), nastupa samostalno ili sa članovima svoje „čete“ na dadaističkim manifestacijama u Osijeku, Vinkovcima, Subotici, uspostavlja suradnju s domaćim i inozemnim časopisima iste ili slične orijentacije „Út „(Novi Sad), „Ma“ (Beč), „Hipnos“, „Crno na belo“, „Večnost“, „50 u Europi“. Aleksić dadaističke tekstove objavljuje sve do 1928., mada se u međuvremenu, u esejima, postupno vraća uobičajenom jeziku analize i opisa – prilozi u časopisima „Misao“, „Savremeni pregled“, „Ideje“; tematika s težištem na crnačkoj umjetnosti, konstruktivnom slikarstvu, na odnosu filma i poezije, na pragmatici dokumentarnih žanrova: reportaža.

Poznati talijanski umjetnici koji su podržali Futirsm su bili Umberto Boccioni, Carlo Carrà, Luigi Russolo, Giacomo Balla i Gino Severini.